Hipermarketi poljoprivrednicima obaraju cene

Foto: Pixabay

Gazdinstva za mleko dobijaju samo 30 odsto od prodajne cene koja se postiže u supermarketu

Kod nas poslednje dve decenije, a u Evropi i svetu već poodavno, prodajom poljoprivrednih proizvoda sve više dominiraju veliki trgovinski lanci. U Velikoj Britaniji, recimo, četiri hipermarketa kontroliše 75 odsto ukupne prodaje, a slično je i u Nemačkoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa, Švedskoj… Trgovinska revolucija je institucionalno i organizaciono sistem (malo)prodaje poljoprivredno-prehrambenih proizvoda očito promenila iz korena. Pogotovo je to došlo do izražaja u zemljama u razvoju i tranziciji. Najviše zbog usklađivanja standarda kvaliteta sa zdravstvenom bezbednošću hrane o čemu se, u Evropskoj uniji, strogo vodi briga.

Ekspanzija super- i hipermarketa nije, naravno, mogla da zaobiđe ni naše tržište poljoprivrednih proizvoda. Brojna istraživanja pokazuju da je dve trećine tržišta trgovine na malo u rukama stranih kompanija. Najvećim delom belgijskog Deleza (Maksi, Tempo) i Agrokora (Idea, Roda ili Merkator) iz Hrvatske, dok domaći lanci Univerexport, DIS i GOMEX zauzimaju jednu trećinu tržišta, možda čak i manje. Zašto je i kako došlo do takvog nesklada između stranih i naših trgovinskih kuća posebno je pitanje koje zahteva daleko dublju analizu.

Bilo kako bilo, pojava hipermarketa je našim poljoprivrednim proizvođačima, koliko god su u početku verovali u suprotno, nažalost donela više štete nego koristi. Jer, istraživanje ukazuje da hipermarketi imaju svega jedan do dva odsto prometa od lokalnih proizvođača hrane. Uz sve to, zbog stvorene navike potrošača da se snabdevaju voćem i povrćem u velikim trgovinskim lancima i plaćaju na odloženo, znatno je opao promet u samostalnim malim prodavnicama, od kojih su mnoge upravo iz tih razloga morale da stave ključ u bravu, a snabdevali su ih lokalni poljoprivrednici.

Ovaj trend, na globalnom nivou, praktično je doveo do monopolske sprege trgovaca i prerađivača. Deblji kraj, po nepisanom pravilu, izvukao je primarni proizvođač, odnosno poljoprivredni sektor. Najilustrativniji primer za to svakako je koncentracija mlekarske industrije i monopol jednog prerađivača koji sa bezmalo 60 odsto učestvuje u ukupnom otkupu i preradi mleka u Srbiji. Gazdinstva za predato mleko, u zavisnosti od kvaliteteta, dobijaju samo 30 odsto od prodajne cene koja se postiže u supermarketu! Manje-više identično prolaze i proizvođači živine, jaja, svinjskog mesa… Poljoprivrednici svesno pristaju na niže cene da bi obezbedili kontinuitet isporuke. Pojedini proizvođači mesa, da bi obezbedili mesto u vitrinama hipermarketa, daju čak i određenu količinu besplatno!

U svemu tome dodatni problem lokalnim proizvođačima hrane i porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima, koji uspevaju da koliko-toliko sarađuju sa supermarketima, jeste konstantno obaranje cena uprkos povećanim troškovima proizvodnje i otežanim uslovima poslovanja. Uz sve to, trgovinski lanci, pogotovo strani, retko pristaju da, zbog stečenog imidža, ističu lokalno poreklo robe. Ako to i rade, da bi udovoljili lokalnim proizvođačima i potrošačima, te proizvode bukvalno „sakrivaju“, najčešće na donjim, najmanje uočljivim, policama.

Ali, da u trgovinskoj sferi može da se i drugačije radi, dobar primer je svakako dugogodišnja saradnja zrenjaninskog trgovinskog lanca GOMEX i Povrtarske zadruge „Carska bašta“ iz Mužlje. Povrtari svoje sezonske tradicionalne i sveže proizvode direktno dopremaju na rafove GOMEX-ovih prodavnica, a isplata je u roku od 15 dana. Time nisu samo proizvođači zadovoljni već i potrošači koji, umesto stranih, žele da kupe domaće proizvode.