Tiha „agrarna revolucija“ guta male proizvođače

Foto: Pixabay

Primat u procesu ukrupnjavanja zemljišta drže ratari koji su, uz nagli razvoj tržišta kredita i pomoć namenskih fondova EU, uspeli da dođu do visokotehnoloških mašina

Uključivanje srpskog agrara u evropske integracije spada svakako među prioritete bivše, ali i aktuelne državne administracije. Doneti zakoni koji se odnose na poljoprivredu, ma koliko god oni sličili modernim, evropskim, neće ništa pomeriti nabolje bez njihove primene u praksi. A da bi se valjano implementirali, nužno je rešiti mnoge nagomilane rebuse među kojima usitnjenost i rasparčanost poljoprivrednih poseda sigurno spada među prioritete.

Činjenice govore same za sebe: od 4,2 miliona hektara obradive površine u Srbiji, 87% je u privatnom vlasništvu, a samo 13 odsto oranica pripada državi i preostalim poljoprivrednim preduzećima koja nisu privatizovana. Prosečna veličina gazdinstva u Srbiji je, primera radi, oko pet, u Danskoj 42,6, a u Velikoj Britaniji 69,3 hektara! Uporedni podaci deluju još drastičnije ako se zna da samo 2,9 odsto obradivog zemljišta u Srbiji čine posedi veći od 5.000 hektara, a da je broj gazdinstava 650.000, od čega je de fakto aktivno tek nešto oko pola.

Vlasnička struktura zemljoposednika je poprilično šarolika, ali se i ovde situacija poslednjih desetak godina polako razbistrava. U Vojvodini, po istraživanjima koje je sprovela konsultantska kuća SEEDEV, 27.000 poljoprivrednih gazdinstava obrađuje 80 odsto poljoprivrednog zemljišta, a u centralnoj Srbiji 221.000 domaćinstvo drži u svom posedu ili obrađuje 88 odsto raspoloživih oranica. Dakle, onih koji zvanično obrađuju zemlju sve je manje, a paora „iz hobija“ – što je trend – sve više! Poslednje dve decenije desila se, kako su je neki analitičari nazvali, tiha „agrarna revolucija“, u kojoj su nestali ili nestaju mali proizvođači. Selo se raslojilo, a desetak ili još manji broj poljoprivrednika obrađuje od stotinak do više hiljada hektara, bez razlike da li se radi o državnom zemljištu u zakupu ili privatnom. Primat u procesu ukrupnjavanja zemljišta drže ratari koji su, uz nagli razvoj tržišta kredita i pomoć namenskih fondova EU, uspeli da dođu do visokoteholoških mašina čija moć se meri obradom više hiljada hektara zemlje u jednom danu!

Iskustva razvijenih evropskih poljoprivreda nedvosmisleno ukazuju da samo krupna gazdinstva i velika imanja donose traženi kvalitet proizvoda i profit. To je i logično s obzirom da patuljasti posedi ne omogućavaju primenu savremenih agrotehničkih mera i adekvatnih rešenja za veći prinos. Veliki posedi, praksa je nedvosmisleno pokazala, imaju znatno veće mogućnosti za unapređenje tehnologije proizvodnje, integralnu i biološku zaštitu useva i proizvoda, racionalnije i ekonomičnije korišćenje mehanizacije, efikasnije navodnjavanje, okupljanje na jednom mestu i timski rad najboljih naučnih i stručnih kadrova…

Ukrupnjavanje poseda, uz primenu visoke tehnologije u proizvodnji, nema alternativu u savremenoj poljoprivrednoj praksi u EU. Statistika Eurostata, agencije koja se bavi analitičkim istraživanjem poljoprivrede EU, kaže da je prosečna veličina poseda poljoprivrednog gazdinstva 60 hektara, a ostvareni dohodak iznosi najmanje 150.000 evra. Analitičari su komparativnim metodama izračunali da jedan seljak u Nemačkoj svojom produktivnošću hrani 152 stanovnika, a njegov kolega u Srbiji svega 18!

Zaključak se nedvosmisleno nameće: ukrupnjavanje poseda nameće se kao prioritet koji ne može biti ostvaren bez sveobuhvatnog državnog programa i istrajnosti u njegovom sprovođenju. To se u prvom redu odnosi na sređivanje katastra i komasaciju obradivog poljoprivrednog zemljišta o državnom trošku. Osnivanje stimulativnih fondova za otkup zemlje od staračkih i nepoljoprivrednih domaćinstava i njihovo objedinjavanje, jedna je od mogućih opcija kao i insistiranje na izmeni Zakona o nasleđivanju gde prioritet u dobijanju zemlje treba da imaju oni koji je obrađuju i od nje žive…