ŽARKO GALETIN: Hod po žici u nepoznato

Foto: Privatna arhiva

Šta je to tako strašno što će se desiti na globalnom tržištu hrane?

Ovo je tekst o perspektivama svetskog tržišta hrane. Napomena na samom početku teksta je data najviše zbog onih koje ova tema ne interesuje, pa čisto da ne gube vreme čitajući ga. Ipak, upravo vama, nezainteresovanim za ovu problematiku, dok vas još drži pažnja, saopštiću svoje uverenje da će ova metafora pretočena u naslov predstavljati opšte mesto za nešto što će biti budućnost manje-više svih nas u svakom segmentu života pošto prođe aktuelna pandemijska pošast.

Da li smo se ikada zapitali da li je moguće da nekada okolnosti mogu potpuno da eliminišu znanje kao alat za delovanje i davanje odgovora? Zvuči paradoksalno, ali – moguće je. Naravno i tada će nam znanje biti od koristi, ali samo utoliko što ćemo doći do saznanja da ga ne možemo primeniti onako kako smo to učili kroz školovanje i stečeno iskustvo. Usuđujem se da kažem da je u ovom trenutku možda i najteže ljudima koji se bave tržištima, odnosno onima koji na ovaj ili onaj način zavise od njega.

Pratiti tržište, analizirati ga ili biti tržišni učesnik, čini mi se da će u budućnosti najviše podsećati na hod po tankoj liniji neizvesnosti koja vodi cilju sa nepozatim ishodom. Tržišna paradigma zasnovana na jednom vrlo logičnom fenomenu pijace: velika ponuda – mala tražnja – mala cena, odnosno mala ponuda – velika tražnja – velika cena, u postojećim uslovima više nije pouzdan indikator za tržišne procene. Naime, veća je verovatnoća da će u narednom periodu uslove na tržištu diktirati neki drugi faktori koji su potpuno van kontrole predviđanja. Sličnu situaciju smo imali 2011. godine, kada se tržište jednostavno otelo kontroli, a cene se strelovito popele na nerealno visok nivo. Posledice su se reflektovale najviše u zemljama severa Afrike, koje su inače u bilansima osnovnih prehrambenih namirnica uvozno zavisan region, što je u krajnjoj konsekvenci dovelo do socijalnih, pa potom i političkih nemira, a što je opet rezultiralo smenom čitavih režima u nekoliko zemalja tog regiona. Ta kriza je ipak bila pojava incidentnog, kratkotrajnog i iznad svega regionalnog karaktera. Ako bismo se vodili analogijom ovog iskustva, a imajući u vidu da će nam aktuelna kriza koja će definitivno biti globalnog karaktera i na duži rok, doneti potpuni zaokret na tržištu hrane, bojim se da bi posledice mogle da budu mnogo gore od krvavog “Arapskog proleća” iz 2011. godine. Ovde bih morao da stanem i vratim se tržišnoj opservaciji da se ne bih izgubio u kolopletu geopolitike za koju su zaduženi stručnjaci iz neke druge oblasti i za koju na kraju krajeva nisam ni kompetentan.

Najzad, šta je to tako strašno što će se desiti na globalnom tržištu hrane?

Tržište se u osnovi ponaša kao jedna fluidna materija koja ponekad ima nepredvidiv tok, ali kada ustanovite pozicije fundamentalnih faktora, tada i ponašanje tržišta postaje relativno predvidivo. Međutim, danas, u ovakvim uslovima, svaka logika pada u vodu. Dramatična kriza uslovljena pandemijom koronavirusa potpuno je ogolila karakter politike najmoćnijih zemalja sveta. Maske su pale, tržište je diskvalifikovano time, što najveće ekonomske sile već donose ili su najavile da će doneti čitav set protekcionističkih mera koje, doduše, jesu u funkciji zaštite sopstvene ekonomije, ali će generalno doneti štetu svetskoj ekonomiji. Naime, zbir koristi pojedinačnih zemalja neće za rezultat imati opštu korist. Naprotiv, desiće se opšti krah globalnog svetskog tržišta koje je do sada ipak koliko-toliko imalo solidne konture slobodnog tržišta lišenog državnog administriranja. Svetska trgovinska organizacija (STO) se skoro i ne oglašava povodom najava mnogih država o uvođenju tzv. mera zaštite sopstvenog tržišta, što je u suštini samo eufemizam za ogoljeni tržišni protekcionizam. Ko je pratio tržišta hrane imao je prilike da vidi kako su pojedinačne i uglavnom vremenski ograničene mere ekonomskih sankcija, blokada i sl. imale uticaj na tržište. Podsetimo se samo nekih, nazovimo ih ekonomskih ratova, na relaciji Rusija-EU, EU-SAD, Turska-Rusija, ili još aktuelni SAD-Kina… i njihovih posledica po tržište, odnosno cene. Namera onih koji te mere uvode je da se ekonomski naškodi drugoj strani. Uostalom, ne tako davno Srbija (tada SR Jugoslavija) je bila pod žestokim sankcijama i znamo kako je to izgledalo. Kako će u budućnosti izgledati svetsko tržište hrane kada se otvore frontovi i tržišta počnu da funkcionišu po principu bilateralnih, parcijalnih međudržavnih dogovora, bez opšteprihvaćenih pravila, velika je nepoznanica. Bojim se da će krovna institucija kao što je STO izgubiti svoj značaj i osnovnu funkciju.

Kako sada u ovakvom tržišnom galimatijasu proceniti šta će se, recimo, dešavati na tržištu pšenice? Hajde da probamo da dođemo do neke logike koja bi nas vodila do pravilnog zaključka u tržišnim procenama. Od momenta pojave koronavirusa i proglašenja pandemije, prva reakcija na svetskom tržištu pšenice je bila pad cene. Logično – posledica pretpostavljenog pada tražnje. Uglavnom svi svetski poljoprivredni portali počinju svoje izveštaje o merama koje su pojedine zemlje uvele u smislu uvozno-izvoznih režima u kontekstu korona krize, tako da sada imamo pravu šarenolikost na lokalnim tržištima. Evo konkretnog primera i to baš na slučaju srpskog tržišta: Naime, dok je na svim referentnim svetskim tržištima zabeležen pad cene pšenice, cena ove robe u Srbiji je u očiglednom porastu. Otkud sada takva tržišna inverzija, možemo samo da nagađamo. Razlozi za donošenje pojedinačnih “ad hoc” mera svakako postoje u zavisnosti od države do države. Čemu onda bojazan da će se nešto loše desiti? Odgovor leži u uzroku koji motiviše pojedine zemlje da donose odluke tako kako ih donose. To je strah. Strah je snažan pokretač, a to svakako poništava racionalno razmišljanje i logiku. Sve u svemu, kada se u neku mentalnu percepciju uvuče strah, a postojeće okolnosti su nam nametnule strah kao preovlađujuću emociju, tada ništa nije sigurno. U jednom trenutku će vas taj strah uvesti u problem tipa “da li ćemo imati dovoljno hrane”, sledeći put dilema će prerasti u strah od toga da li ćemo prodati naše tržišne viškove… potpuna zbrka. Suština je dakle, upravo u tome da će se bez ikakvog kontrolnog mehanizma ustanovljenog od strane STO, prepustiti državama da pojedinačno donose mere koje na bilo koji način suspenduju princip slobodnog kretanja robe, ograničavanja konkurencije, i sve što administrativnim merama može da ugrozi principe slobodnog tržišta. Tada dolazimo do opšte konfuzije. Ovakva situacija daje praktično punu slobodu upravljanja tržištem od strane najmoćnijih, a što u osnovi neće imati za cilj dostupnost robe (u našem slučaju – hrane) onima koji imaju slobodnu nameru da je kupe, već neke druge ciljeve. Da li su to čisto lukrativni ili možda politički ciljevi, možemo samo da pretpostavljamo. A gde će nas sve to odvesti, strah me je i da pomislim.

Da ne bude zabune, Srbija nije u grupi zemalja koja bi trebala da brine o manjku osnovnih prehrambenih sirovina. Naprotiv, Srbija je zemlja ozbiljnih tržišnih viškova. Međutim, ova priča je usmerena prema sistemu svetskog upravljanja hranom i problemima u koje jedan nakaradan način upravljanja tržištem može da odvede svetsko tržište hrane.

Poštovani čitaoče, bio bih najsrećniji da u ovoj svojoj analizi grešim, jer ovo je samo jedan od mogućih scenarija. Može li biti drugačije? Naravno da može. Pitanje je samo koliko ima volje, pameti i energije u ljudima da čitavu priču okrenu u svoju korist. Koliko je trenutna situacija prilika za loš ishod krize koji je upravo i elaboriran u ovoj analizi, toliko je i pravi momenat za mentalni preokret čitavog čovečanstva da odgovori na prava suštinska, moralna i etička pitanja koja je pred nas postavila ova kriza. Ostaje nam da se nadamo i uradimo svoj deo posla.

Autor: Žarko Galetin, agroekonomski analitičar (FEECONS 021)