ŽARKO GALETIN: IPARD – prva iskustva

Foto: Privatna arhiva

Da li je moguće da su traktori i dalje najveća potreba naših paora?

Na samom kraju 2017. godine ili tačnije 25.12.2017, Uprava za agrarna plaćanja raspisala je prvi javni poziv za korišćenje sredstava iz IPARD fondova. Ovaj datum ćemo svakako pamtiti kao značajan u istoriji praćenja agrarnih dešavanja, baš kao što smo svojevremeno pamtili Titov tzv. „zeleni plan“ ili „rođenje“ prvog agrarnog budžeta 1996. godine i raskid sa praksom finansiranja poljoprivrede iz primarne emisije…

Zeleni plan je posle prvih efekata u vidu značajnog investicionog poleta, vrlo brzo doživeo neslavan kraj, agrarni budžet koji po definiciji u sebi sadrži razvojnu komponentu nikako da dostigne zakonski minimum od 5% od „velikog“ budžeta…, kako li će nam IPARD proći?

Priču o IPARD-u možemo početi ovako: U prvoj godini funkcionisanja ovog pretpristupnog fonda Evropske unije, otvoreno je pet javnih poziva, sa ukupnim budžetom od oko 8 milijardi dinara. U pitanju su bila tri poziva iz Mere 1 i dva poziva iz Mere 3. Da pojasnimo, u pitanju su sufinansiranja za fizičku imovinu poljoprivrednih gazdinstava iz sektora mesa, mleka, voća i povrća i ostalih useva (Mera 1), kao i podsticaji za prerađivački sektor i marketing (Mera 3). Interes investitora je bio sasvim zadovoljavajući. U jednom javnom pozivu (za traktore) čak i znatno veći od budžetskih kapaciteta! Najviše aplciranih zahteva bilo je upravo iz sektora „ostalih useva“. Na osnovu već ovako okvirnih podataka može se izvršiti gruba analiza investicionih potreba našeg agrara. Naravno, odmah se upitamo: Da li je moguće da su traktori i dalje najveća potreba naših paora? Sa druge strane, najveći broj zahteva je iz sektora „ostalih useva“, što nedvosmisleno upućuje da je ratarenje i dalje najzastupljeniji vid bavljenja poljoprivredom, što opet implicira na zaključak da se nismo mnogo „odmakli“ od ekstenzivnog ratarenja kao pretežne poljoprivredne delatnosti.

Da ne ulazimo u detaljnije analize, vratimo se IPARD-u kao modelu sufinansiranja investicija. Dakle, kada bismo se zadržali na prethodnim konstatacijama, mogli bismo da zaključimo da je IPARD odlično startovao. Ipak, ne možemo IPARD-u u ovom trenutku dati ocenu „odličan 5“.

Zato hajde da počnemo priču i iz druge perspektive, iz perspektive podnosilaca zahteva (a oni su valjda i najvažniji u svemu). Taj drugi početak priče bi izgledao otprilike ovako:

Javni poziv iz Mere 1 namenjen samo za traktore otvoren je 5.1.2018. godine. Rešenja po osnovu tog javnog poziva, podeljena su tek krajem januara 2019. godine. Dakle čitavih godinu dana je proteklo od dana objavljivanja javnog poziva do podele rešenja. IPARD pravilnik predviđa da se po osnovu investicionog ulaganja ne sme preduzeti nijedan korak pre dobijanja rešenja. Verujem da svako ko je rešio da investira u predmetnu investiciju koja je osnov za IPARD sredstva, planira da što pre, ili bar u nekom razumnom roku, realizuje investiciju. Period od godinu dana da bi se samo dobilo rešenje, ipak je neprimereno dug period koji znatno remeti investicione planove investitora. Realna je pretpostavka da će ovaj period biti još duži kod investicija sa građevinskim radovima. Eto, neka to za početak bude prva primedba u postupku realizacije IPARD procedure.

Ako smo kao jedan od značajnijih problema u implementaciji IPARD-a naveli dužinu trajanja čitavog procesa, pogledajmo koji su to problemi na koje podnosioci zahteva nailaze u toku samog postupka podnošenja prijave na konkurs:

  • Gazdinstvima koja nisu u sistemu PDV-a, trošak PDV-a se ne nalazi u grupi prihvatljivih troškova, kao i kod ostalih aplikanata koji su u sistemu PDV-a, ali za razliku od njih oni ne mogu ovaj porez da nadoknade kroz tzv. „poresku kompenzaciju“.
  • Sistem IPARD-a ne „prepoznaje“ zemlju koja je u obradi po osnovu prava prečeg zakupa, imajući u vidu da IPARD u obračunima u biznis planu prihvata samo zemlju koja je u vlasništvu ili u zakupu dužem od 10 godina, pa se postavlja pitanje objektivnosti u izradi biznis plana.
  • U IPARD Pravilniku navodi se pojam „veštački stvoreni uslovi“. Nije do kraja definisano šta je to, ali svakako se između ostalog misli pre svega na prebacivanje zemlje sa jednog gazdinstva na drugo (putem ugovora o zakupu, obično sa oca na sina i sl.), kako bi neko gazdinstvo steklo status koje mu omogućava da konkuriše iz određene segmentirane grupe. Pitanje se nameće, da li su zakonom dozvoljene ove „operacije“ ili ne? Ako jesu (a jesu), zašto davati diskreciono pravo nekome da procenjuje da li se na taj način stvaraju veštački uslovi ili ne?
  • Referentna cena. To je sledeća nepoznanica za podnosioca zahteva. Pravo UAP-a jeste da odredi referentnu cenu. Svakako da postoje kriterijumi za to, ali svakako da se uvođenjem ove kategorije u startu izražava nepoverenje prema podnosiocima zahteva i konačno prema samoj proceduri koja predviđa podnošenje najmanje tri ponude.

Primedbi svakako ima još. One su manje ili više značajne, ali da se ne pretvorimo u kritizere, već ozbiljne analitičare, nije loše podsetiti se pod kakvim okolnostima je startovao naš IPARD. Naime, manje ili više veći deo napred navedenih primedbi generisan je u osnovi problemima sistemske prirode koji se baš i ne mogu tako brzo rešiti, kao što je problem nezavršene restitucije, problem verodostojnosti sistema RPG-a (koji uzgred nije akreditovan od strane EU), problem kapaciteta (kadrovskog pre svega) UAP-a… Ovaj problem nedovršenog institucionalnog i pravnog okvira nije nastao „juče“. Prisutan je tu dugo i ne može se preko noći rešiti. Utoliko treba ipak da budemo korektni kritičari i ovo uzmemo kao veliki teg na nogama koji ovaj IPARD ipak uspešno nosi. Zbog svega toga, svi, počev od države, preko korisnika IPARD-a, konsultanata, treba zajedničkim snagama da napravimo pozitivnu sinergiju, i probleme, koliko god je moguće, rešavamo u hodu kako bismo maksimalno iskoristili ponudu Evropske unije u podizanju kapaciteta i približavanja srpske poljoprivrede i agrara u celini visokokonkurentnoj agarnoj proizvodnji Evropske unije.

Autor: Žarko Galetin, agrarni analitičar (FEECONS 021)