„Prave“ struju, greju staklenike i sušare

Foto: Mirotin-Energo

“Mirotin Grupa“ – jedna od retkih koja je napravila iskorak u – proizvodnju energije

Ne samo što imaju rekordne prinose, već su od otpada počeli da prave i – struju. Mirotin Grupa, kompanija dobro poznata u svetu poljoprivrede po uspešnom ratarstvu, povrtarstvu, voćarstvu, a i stočarstvu, jedna je od retkih, koja je u svom poslovanju napravila iskorak ka – energetici. Ova kompanija, naime, podigla je najveće poljoprivredno biogasno postrojenje u Srbiji. Postrojenje, postavljeno u Vrbasu, ukupne je snage od 1,5 megavata u proizvodnji električne energije, a proizvodi, takođe, i 1,5 megavat toplotne energije, koja se koristi u stakleniku, površine dva hektara.

Toplotna energija, uz staklenik, svoju upotrebu, objašnjavaju u kompaniji „Mirotin-Energo“, osnovanoj upravo za upravljanje energetskim postrojenjima, našla je i u hladnjači, smeštajnog kapaciteta 5.000 tona, koja uz pomoć apsorbcionog «čilera» pretvara toplotnu energiju u energiju za hlađenje, ali i u sušari za sušenje lucerke, voća i povrća i u postrojenju za proizvodnju pečuraka.

Sama proizvodnja električne energije, inače, bila je logičan nastavak, i nadogradnja u poslovanju “Mirotin Grupe”, koja, na poljoprivrednom dobru “Sava Kovačević” u Vrbasu obrađuje više od 4.500 hektara zemlje pod sistemom za navodnjavanje i ima oko 1.200 grla krava. Uz to, u Fabrici ulja “Banat”, proizvodi jestivo ulje, a poseduje i najveći mlin za preradu kukuruza “Mirotin Tisa”. Proizvode, takođe, 3.000 tona šarana godišnje na ribnjacima “Ečka”, a pod sopstvenim brendom “Agrimaks”, na tržište plasiraju više od 1.500 tona semenskog kukuruza.

– Naše preduzeće, “Mirotin-Energo”, osnovano je kako bi vodilo biogasno postrojenje koje uz pomoć ekološki čistog i obnovljivog procesa proizvodi električnu energiju – objašnjava Dragan Popara, iz ove kompanije. – U prvo vreme za svoje sirovine koristili smo goveđi stajnjak sa farme gazdinstva “Sava Kovačević”, odakle smo dobijali 27.000 tona ove sirovine godišnje, i kukuruznu silažu, 10.000 tona godišnje. Kao plod rada i iskustva kukuruzna silaža, koja je hrana, sve se više zamenjuje sa otpacima iz proizvodnje povrća, nus – proizvodima iz proizvodnje alkohola kao i iz proizvodnje šećera. Korišćenjem ovakvih ulaznih sirovina obrađujemo otpad koji je do sada završavao na raznim divljim deponijama, a sada se uz pomoć biogasnog postrojenja ove sirovine prerađuju od kojih se dobija energija. Elektroenergetskoj mreži Srbije, godišnje isporučimo oko 12,3 gigavat sati električne energije.

Sama biogasna tehnologija, koja se kod nas, na žalost, još uvek jako slabo primenjuje, u odnosu na druge obnovljive izvore energije, objašnjava Popara, ima velike prednosti. Pre svega, tu je smanjenje zavisnosti od fosilnih goriva, decentralizovanje proizvodnje energije i smanjenje gasova sa efektom staklene bašte.

– Biogas sadrži metan koji ima 21 puta veći efekat staklene bašte od CO2 – navodi Popara. – Sada kada se sav stajnjak koristi kao sirovina, emisija metana je eliminisana. Sam stajnjak, kao đubrivo se ne gubi, jer se umesto njega, dobija kvalitetno, sterilisano đubrivo, kao nus – proizvod u proizvodnji energije. Naravno, o tome da proizvodimo energiju iz otpada i da povećavamo zaposlenost, jer svaki megavat traži direktno tri radnika, ne moramo ni da govorimo.


GLOBALNO ZAGREVANJE

Foto: Mirotin-Energo

Studija koja je rađena na biogasnim postrojenjima u Vrbasu pokazala je da uticaj električne energije dobijene iz biogasa iz naših postrojenja na globalno zagrevanje imaju 0,234 kilograma CO2, dok su kumulativne potrebe za energijom iz fosilnih izvora procenjene na 0,36 – kaže Popara. – Samim tim, imamo manje štetan uticaj na životnu sredinu od prosečne električne energije iz električne mreže u Srbiji.

(Tekst objavljen u časopisu AgroFin br. 1 u maju 2017)