Lokacija, a ne kvalitet određuje cenu oranica

Foto: Pixabay

Trenutna prosečna cena hektara černozema u okolini Novog Sada, Srbobrana, Temerina, Bečeja, Vrbasa, kreće se oko 10.000 evra

Cena poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, posebno u Vojvodini, od 2016. godine porasla je i do 20 odsto. Na tržištu oranica prosečna cena hektara černozema u okolini Novog Sada, Srbobrana, Temerina, Bečeja, Vrbasa, trenutno se kreće oko 10.000 evra. To je tri puta više nego, recimo, u istočnoj i južnoj Srbiji, gde se oranice mogu kupiti za 3.500, dok u Šumadiji cena dostiže 3.800-4.000 evra za hektar.

Otkud tako drastične razlike po regionima i koji sve faktori danas utiču na formiranje cene poljoprivrednog zemljišta?

Logično bi bilo da cenu oranica prvenstveno određuje kvalitet. Ali, taj, za prave paore ključni faktor, ipak, nije od presudnog značaja kod kupovine. Za sve veći broj kupaca, onih koji ne postavljaju pitanje cene zemljišta, najbitnija je lokacija! Blizina puteva, izgrađena putna infrastruktura, kao i postojeći vodeni tokovi su praktično ključni za procenu cene poljoprivrednog zemljišta. Ništa manje važan činilac u (pod)ziđivanju cene zemlje nije ni gustina naseljenosti. Kupac ide logikom da tamo gde je populacija ljudi veća, izbor i mogućnost anagažovanja radne snage je veći, što je nesporno.

Nisu ni u Vojvodini, kada se kupuje zemlja, prilike na tržištu svuda podjednake. Od sedam administrativnih okruga, kako pokazuju najnovija istraživanja, oranice najviše vrede u Južnobačkom, gde cena hektara, u okolini Novog Sada, dostiže i 20.000 evra za hektar! Uz cenu, osim veličine i mogućnosti kupovine „u komadu“, za kupca je od značaja i blizina izlaza na autoput. A tu je i granica sa Hrvatskom, Mađarskom, povezanost sa zemljama EU… Na drugoj strani, u Južnobanatskom okrugu, koji ima znatno manje stanovnika i nema direktan izlaz na autoput, cena za najskuplji hektar je 13.000 evra.

Ko su sve danas kupci obradive zemlje? Među njima ima kako relativno malih, tako i bolje stojećih poljoprivrednika koji godišnje, od prihoda sa zemlje, mogu u najboljem slučaju da kupe samo dva-tri hektara. Kupci sa najvećim apetitom uglavnom su oni koji sa poljoprivredom nemaju nikakvih dodirnih tačaka, ali oranice smatraju dugoročno isplativom investicijom za ulaganje. Posebno je to uočljivo u Fruškogorju, Bačkoj, Sremu, ali isto tako u Stigu, Pomoravlju, Ponišavlju…. gde se, bez razlike, kupuju kako male, tako i velike vezane parcele.

Svi oni koji sada za zemlju nude enormne svote novca logično je da očekuju da im se uloženo u bliskoj budućnosti vrati dvostruko, pa i trostruko. Kroz očekivani rod, ali i umešnu trgovinu, bilo u zemlji ili na stranom tržištu. Opredeljuju se najčešće za voćarstvo gde se uloženi kapital, u zavisnosti od vrste voća, najbrže okreće i vraća. Kolika je to „teška“ investicija dovoljno je reći da opremanje hektara novog voćnjaka, sa zalivnim sistemom „kap po kap“ i protivgradnim mrežama, u ovom momentu, košta bezmalo 50.000 evra! Takvu trku sa investiranjem, ne računajući pare za mehanizaciju, u današnjim uslovima privređivanja, može da izdrži veoma mali broj poljoprivrednika.

Ali, (ne)poznati vlasnici uleću sa kapitalom i kupuju sve što im je na dohvat ruke i samim tim podižu vrednost i cenu zemlje. Paralelno sa tim diže se i cena zakupa, pa je, bar u Vojvodini, sve manje onih koji mogu to da prate. Mnogi, uglavnom sitniji poljoprivrednici, zbog toga odustaju od svake proizvodnje, pa se broj profesionalnih poljoprivrednika drastično smanjuje, a selo sve više raslojava.

ZABORAVLJENO PRAVO PREČE KUPOVINE

Prepuštanje zemlje tržišnim zakonima ima i loše i dobre strane. Pozitivno je svakako što se zemlja ukrupnjava čime se, uz bolju primenu agrotehničkih mera, postižu i veći prinosi. Loše je što oranice, po pravu preče kupovine, ne uzimaju prve komšije – dokazani poljoprivrednici koji od toga žive, već oni koji zemlju shvataju samo kao investiciju. Ako im kojim slučajem ne krene kako su zamislili i nemaju očekivanu zaradu, oni zemlju za čas posla (pre)prodaju.