Uvoz pšenice – žuti karton ratarima

Foto: Pixabay

Izbor sorti i semena u pripremi setve određuju sami proizvođači i na njima je praktično najveća odgovornost za kvalitet zrna

Veliki broj naših poljoprivrednika, pogotovo u Vojvodini, orijentisanih na ratarsku proizvodnju, Vladinu uredbu o uvozu 30.000 tona žita iz Mađarske doživela je kao šamar i poniženje. Pitaju se: da li je moguće da naši mlinari i konditori među 2.535.000 tona lane proizvedene pšenice, ne mogu da pronađu odgovarajući kvalitet!? Dva su moguća odgovora na ovu dilemu: da se čuva kvalitetna pšenica i čeka bolja otkupna cena, iako je ona u ovom momentu veća nego iza žetve; drugi je da je pšenica, zbog lošeg semena i nedovoljno primenjenih agrotehničkih mera, zaista loša i na granici poređenja sa stočnom hranom. Ako prvi razlog donekle i može da se razume, drugi – sejanje semena „sa tavana“, apsolutno je neprihvatljiv.

Kao što je poznato, u Srbiji se u proizvodnji pšenice na sortnoj listi nalazi više od 180 sorti, a u upotrebi je oko 90. Izbor sorti i semena u pripremi setve određuju sami proizvođači i na njima je praktično najveća odgovornost za kvalitet zrna. Činjenica je da, zbog izrazito niske otkupne cene izražene poslednjih godina, većina ratara nema motiv da seje visokokvalitetne sorte koje traže veće ulaganje, već se uglavnom opredeljuju za one nižeg kvaliteta. To automatski znači da je i kvalitet brašna i hleba od takvih sorti znatno lošiji, što je na domaćem tržištu, ali i inostranstvu, sve donedavno nekako i prolazilo, ali, više to nije moguće. Podaci Udruženja „Žita Srbije“ govore da smo sa poslednjim danom 2019. godine izvezli svega 155.000 tona pšenice i 76.700 tona brašna.

Ratari se pravdaju da za obaranje ugleda domaće pšenice i njenih proizvođača nisu isključivi krivci. Kako tvrde, rejting pšenice počeo je da se srozava pre desetak i više godina, potcenjivanjem domaćeg semena, odnosno poništavanjem višedecenijskog truda naših selekcionara, a na konto forsiranja stranih sorti i nečijeg profita od uvoza. Dezorijentisalo je to i unelo pometnju među mnoge proizvođače, a uz sve to, svetska hiperprodukcija žita i nestimulativne otkupne cene doprineli su slabijem ugledu domaće pšenice. I sada smo tu gde smo.

Bilo kako bilo, odlukom Vlade o oročenom bescarinskom uvozu pšenice ratari su, fudbalskim žargonom rečeno, dobili žuti karton! Mora da se prihvati realnost da je tržište pšenice, kako kod nas, tako i u svetu, sasvim drugačije od pređašnjeg kada se praktično otkupljivalo sve što je proizvedeno. Jer, otkupljivači i izvoznici, usled velike ponude kada se radi o kvalitetu, danas su znatno zahtevniji jer to od njih traže kupci brašna i pekari. Država je, kao što je poznato, donela pravilnik (važi od 1. januara 2018) koji propisuje minimalne vrednosti parametara pšenice kojima se razdvaja pšenica za ljudsku upotrebu i stočnu hranu. Stoga svaki ozbiljniji proizvođač, a to je i preporuka stručnjaka, ako želi da proizvede kvalitetno hlebno žito, uoči svake setve mora da stavi na ispit kvalitet zrna, posebno u odabiru sorte i deklarisanog semena.