Zašto kasni automatska odbrana od grada?

Foto: Pixabay

Ministarstvo poljoprivrede lane najavilo instaliranje novih 99 lansirnih stanica za automatsku odbranu kojima će, umesto strelaca, upravljati radarski centri, ali zasad, sve je ostalo na tome

Od 15. aprila do 15. oktobra, što je utvrđeno i kalendarom Republičkog hidrometeorološkog zavoda, na snazi je redovna odbrana od grada. Po svim parametrima, Srbija se svrstava u grupu zemalja visokorizičnim na ekstremne klimatske promene, ali u praksi sa najmanje delotvornim sistemom protivgradne zaštite u jugoistočnoj Evropi. Činjenica je da vremenske neprilike, olujni vetrovi i gradonosni oblaci već decenijama unazad nanose velike gubitke slabo štićenim poljoprivrednim usevima i voćnjacima širom Srbije. Šteta se meri na desetine i desetine miliona evra, a njen konačan bilans, po pravilu, niko, osim poljoprivrednika, do kraja ne izračuna. Osiguravajuće kuće urade to po nekoj svojoj metodologiji sa čime su čak i osigurani poljoprivredni proizvođači retko kad zadovoljni, posebno procenom oštećenog roda i iznosom odštete.

Osim poljoprivrednika, nezadovoljstvo neadekvatnom protivgradnom zaštitom javno iznose i pojedine lokalne samouprave, kao subjekti sistema odbrane, kao što se to nedavno dogodilo u Topoli. Čelnici ove opštine nakon jakog prvomajskog grada koji je uništio dobar deo voćnjaka u ovom poznatom voćarskom kraju, javno su ukazali na propuste Radarskog centra „Bukulja“ zbog čega su, kako tvrde, poprilično nastradali zasadi trešnje i višnje. Ovaj centar, poznato je, spada među najopremljenije u Srbiji i funkcioniše u okviru Republičkog hidrometeorološkog zavoda Srbije, koji se zakonski stara za protivgradnu odbranu na republičkom nivou. Slučaj je u javnosti dobio šire razmere, reagovalo je i Ministarstvo poljoprivrede i zatražilo detaljnu istragu koja treba da odgovori na pitanje ko je sve zatajio u sistemu.

Bez obzira kakav, u ovom pojedinačnom slučaju u Topolskom ataru, bude ishod istrage, činjenica je da je, generalno, efikasnost protivgradne odbrane poljoprivrednih useva slaba i loše organizovana. Država je po ovom pitanju, iako se godinama trpi velika šteta na usevima, dosta neodlučna i bez adekvatnog rešenja. Tome je, bez sumnje, doprinelo što se u posledoj deceniji poprilično lutalo oko zakonskog utvrđivanja nadležnosti rada i delovanja u protivgradnoj zaštiti. Da podsetimo, protivgradna odbrana jedno vreme je bila pod okriljem Republičkog hidrometeorološkog zavoda, zatim je nekoliko godina izmeštena u Sektor za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, što se pokazalo necelishodnim. Od pre četiri godine, usvajanjem Zakona o protivgradnoj odbrani, nadležnost nad protivgradnom odbranom ponovo je vraćena u RHMZ.

I kod jednog i drugog zakonskog staraoca problemi sa protivgradnom odbranom su bili i ostali isti: slaba opremljenost radarskih sistema i lansirnih stanica, nedovoljno protivgradnih raketa, mali broj slabo plaćenih strelaca (4.000 dinara mesečno)… Više je nego očigledno da se, imajući sve ovo u vidu, protivgradna odbrana mora osavremeniti i transformisati na sasvim drugačijim osnovama, kako bi bila uspešnija i efikasnija. Unapređenje tehnologije zaštite useva je neminovno. Odbrana raketama u svetu je već prevaziđena, u regionu ih koriste samo još Hrvatska i Srbija, jer se sve više ide na automatsku protivgradnu odbranu i uvode sofisticiranije metode borbe protiv gradonosnih oblaka, kao što su reagensi koji se ispuštaju iz vazduha. Ministarstvo poljoprivrede lane je najavilo instaliranje novih 99 lansirnih stanica za automatsku odbranu kojima će, umesto strelaca, „dirigovati“ radarski centri, ali zasad, sve je ostalo na tome.

Transformacija protivgradne odbrane podrazumeva, naravno, i redefinisanje obaveza svih sadašnjih subjekata u sistemu kako ne bi, kao u topolskom slučaju, dolazilo do prebacivanja odgovornosti jednih na druge. Jer, uobičajeno je da, kada se nešto nepredviđeno desi, a dešava se često, niko ni za šta ne odgovara. U svemu tome poljoprivrednici plaćaju najveću cenu za nebrigu onih koji o njima treba da vode računa. Nevolja je i što i ono što, mimo države, mogu da učine za sebe – zaštite useve protivgradnim mrežama ili se osiguraju, ne koriste u dovoljnoj meri, posebno što se polise osiguranja dotiraju i do 70 odsto.

Stanje protivgradne odbrane kod nas je takvo da je svaki pomak nabolje dobrodošao. Država, ali i poljoprivrednici sami, moraju da pokažu više odlučnosti da se to i ostvari. Time će se na najbolji način doprineti zaštiti od ekstremnih klimatskih promena koje se ne događaju samo drugima već, sa manje ili više posledica, i nama.