REČ STRUČNJAKA: Melioracija jedini spas za njive u Vojvodini

Foto: Pixabay

Peta uzastopna sušna godina uzima danak na njivama širom pokrajine, dok ogromna kanalska mreža čeka na hitnu obnovu. Iako Vojvodina ima hidrotehnički potencijal da vodom obezbedi gotovo milion hektara, trenutno se navodnjava svega dva do tri odsto poljoprivrednog zemljišta.

Sve češće se govori o tome koliko su poljoprivredi potrebni uređeni sistemi za odvodnjavanje i navodnjavanje, posebno kada se smenjuju ekstremno sušni periodi. Oslanjanje na pogled u nebo odavno nije dovoljno za siguran prinos, o čemu svedoče i paori koji iz godine u godinu beleže sve veće gubitke u proizvodnji ratarskih kultura i povrća. Usled izostanka padavina, kukuruz i soja, kao okosnice domaće proizvodnje, postali su potpuno zavisni od veštačkih padavina.

„Melioracija podrazumeva operacije koje imaju za cilj poboljšanje fizičkih, hemijskih i bioloških svojstava zemljišta, ali sve to mora biti praćeno efikasnim sistemima za navodnjavanje“, rekao je Sava Kompalić, master inženjer poljoprivrede i poljoprivrednik iz Deronja, gostujući u jutarnjem programu Radio-televizije Vojvodine.

Naš sagovornik ističe da se svako bavljenje poljoprivredom u današnjim klimatskim uslovima pretvara u rizik, a da bez pravovremene intervencije na nivou države, biljna proizvodnja u našim krajevima postaje dugoročno neodrživa.

Vojvodina leži na izuzetno bogatoj infrastrukturi, ali je ona decenijama unazad prepuštena zubu vremena. Više od 22.000 kilometara kanalske mreže, čija istorija i prvi obrisi sežu još u doba Austrougarske monarhije, danas je u velikoj meri van funkcije.

Sistem Dunav-Tisa-Dunav projektovan je tako da može da obezbedi dragocenu tečnost za oko 900 hiljada hektara vojvođanskih oranica. Ipak, surova realnost pokazuje da se voda iz ovih kanala koristi na svega dva do tri odsto ukupnih površina. Zapušteni kanali, umesto da budu pravi krvotok poljoprivrede, danas su neretko zarasli u trsku i šiblje. Zbog toga, domaćini muku muče sa nabavkom skupe opreme i bušenjem lokalnih bunara koji crpe podzemne vode, što dugoročno nije ekološki najodrživije rešenje.

K. R.